Antologija suvremene makedonske poezije

Stanje proizvoda: izvrsno.

UVODNA PRIPOMENA: O KRITERIJIMA I DATOSTIMA U SASTAVLJANJU OVE ANTOLOGIJE

Antologije su nužnost. I upravo iz tog određenja himerično se javljaju i mnoge zamke i mnoga zano- vijetanja: sastavljač i odbiratelj gotovo je unaprijed ,,osuđen” na sve eventualne kritičke prigovore, s predumišljajem ili bez predumišljaja. Pitanja: kako? zašto? koga? od kuda krenuti? s kim završiti? koji i kakav kriterij? praviti kompromise? biti pravovjerno strog? tek dio su pitanja i samoupita koja se si- lovito i podmuklo nameću i svijesti i savjesti antolo- gičara. Odgovora nema, ili: koliko antologija toliko odgovora. Svaka je antologija prvenstveno subjektivno videnje stvari koje samo uvjetno počiva na nekim tzv. objektivnim (opasnog li i mračnog ter- mina kad je riječ o umjetnosti!) pretpostavkama. Dakako, ove natuknice nisu isprike, naprotiv: tek su samo naznake, plus i minus predznaci u prirodi jednog nadasve nezahvalnog posla. Presuditi u umjetnosti i više je no suptilan – da ne reknem jalov – posao. Pa tako stigosmo i do onog temeljnog i najrazložnijeg pitanja: kojim smo se kriterijima vodili pri sastavljanju ove, na hrvatskome prve, Antologije makedonske poezije?

Glumac, Branislav, hrvatski književnik (Smederevo, 10. VI. 1938). Djetinjstvo proveo u Virovitici. Završio studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. Profesionalni je književnik. Objavljuje pjesme, novele, romane, drame, književne i likovne kritike. Pjesništvo mu se odlikuje egzistencijalnom zabrinutošću i rezignacijom, (auto)ironijom i verbalnom imaginacijom. Središnjemu motivu grada i gradske svakodnevice suprotstavlja romantičnu sliku provincije. Kao pjesnik pridonio standardizaciji slobodnoga stiha, a kao pripovjedač afirmaciji tzv. proze u trapericama. Modernističkom proznom tehnikom, jezikom i ponašanjem tipičnih gradskih likova poriče ustaljene društvene norme (Zagrepčanka, 1974). U novelističkim zbirkama (Posljednji živi mrtvac, 1965; Pohvatajte male lisice, 1966; Živjeti kao čovjek, 1975) i u novijim romanima priklanja se tradicionalnim postupcima pripovijedanja, a dalje problematizira i nerealizirane i dezorijentirane likove (Pasji praznik, 1980), odn. rasap pojedinca i totalitarnoga društvenog sustava (Pokusni čovjek, 1991).