100 najvećih romana svjetske književnosti

Stanje proizvoda: rabljeno, vrlo dobro

Ova knjiga je antologijski izbor i priručnik. Na 100 ponajboljih romana svjetske književnosti sugestivno upućuje, dajući čitateljima u ruke sve ono što je neophodno. Daje bilješke o piscu, sažetak i karakterističan odlomak, da bi oni te romane bolje razumjeli, eventualno i trajno ih upamtili, a neke od njih, i posebno empatički prigrlili.

U ovom izboru zastupljeni su književnici iz sljedećih nacionalnih književnosti:
američke, brazilske, češke, engleske, francuske, grčke, hispano-američke, islandske, hebrejske i jidiš, mađarske, nizozemskei flamanske, njemačke i austrijske, norveške, ruske, španjolske, švedske i talijanske književnosti.

PREDGOVOR

Što je roman? Kad pogledamo nepreglednu i šaroliku šumu književnih proizvoda koji se danas nazivlju romanom… pa je zatim pokušamo obuhvatiti jednom od brojnih i više ili manje proizvoljnih definicija kojim je teoretičari hoće zagraditi… možda bi nam najlagodnije, a ujedno i najtočnije bilo zaključiti da je roman. naprosto svako fikcionalno prozno djelo čim dosegne uobičajenu veličinu tiskane knjige. To je dakako veoma neegzaktna i rastezljiva definicija. Gdje svaki pojam smjesta izaziva niz pitanja: gdje su točne granice izmedu »fikcionalnosti i faktografijes (recimo, izmedu romansirane i »praves povijesti)? U kolikoj mjeri baš proza odreduje specifičnost romana? (Evgenij Onjegin je romane u stihu. Colas Breugnon u rimovanoj prozi; jezični postupak u Finneganu veoma je srodan postupku u modernističkoj poeziji.) I na kraju, gdje pripovijetka svojom duljinom prelazi u konvencionalni oblik knjige da bi se zvala romanom. Što je, recimo, Conradovo Srce tame? A što je najvažnije, ta naša komotna definicija ne uzima u obzir genezu i povijesna odredenja romana kao književne vrste.

Roman

Kao književna vrsta, kao posebna konvencija koja formalizira književni izraz… roman je možda jedina forma koje povijest imamo od početka do danas, crno na bijelo, pred sobom. Poeziji, drami pa i pripovijetki korijeni su duboko skriveni u samoj zori povijesti. U obrednim i folklornim izvorima. Roman je nov: i samo ime stekao je tek u novije doba. Roman je izvorno, u 12. stoljeću, značio naprosto svaki tekst pisan pučkim jezikom. (lingua romana) Za razliku od učenih spisa na latinskom. Kasnije se termin ograničuje samo na prozne tekstove, da bi se tek u 17. stoljeću pojam sveo na epsku formu u prozi sa sve jače izraženim žanrovskim konvencijama,

Tek tada možemo govoriti o romanu kao književnoj vrsti izrastao je iz subliterarnog supstrata takozvanih viteških romana, koje danas medutim jedva možemo smatrati romanima bile su to epske herojske epizode pučki prepričane u prozi. (Populisticki pokušaji da se roman vrati, praktički i teorijski, tom subliterarnom